Sjaj i tama Charlieja Chaplina

U malom, slikovitom, turistički veoma poznatu švicarskom mjestu Corsier-sur-Vevey, u kantonu Vaud, nedaleko od Lemanskog jezera, na Božić 1977. umro je Charles Spencer Chaplin u 88. godini. Od tada pravo mnoštvo radova posvećeno je njegovu vrhunskom filmskom umijeću, glumi, ali i režiji i filmskoj glazbi. Već ga 1916. Harper’s Weekly stavlja na razinu Aristofana, Shakespearea i Rabelaisa. Scene iz njegovih filmova mogle su se vidjeti u stripovima, a rano je stvoren i pojam čaplinitis (1915). Već kao mlad postaje bogat i slavan, a nastala je prava zaraza crtićima, izdvojenim prizorima iz njegovih filmova, imitacijama… prava epidemija Chaplinom. A tu su i ozbiljne studije. Tako je npr. već 1923. poznati ruski književni i filmski teoretičar i kritičar Viktor Borisovič Šklovski objavio važan rad o najpoznatijem svjetskom filmskom skitnici (tramp).

Nakon burna života i jedinstvena filmskog opusa kao rezultata 77 godina rada, „kralj nijemog filma“ ni danas ne prestaje nasmijavati i uveseljavati, korakom, grimasom, čitavim tijelom, kretanjem, stajanjem, trčanjem i nepomičnošću, skrivanjem i očitovanjem na toliko različitih načina: izmicanje policajcima, udvaranje ljepoticama i njihovo vješto spašavanje iz elementarnih ili međuljudskih nepogoda, svladavanje moćnih snagatora i mogula, otkrivanje ljudskih zlodjela i opasnih nakana, ismijavanje autoriteta. Milijuni su ga gledali, voljeli, o njemu razgovarali. I, naravno, koliko je to bilo moguće, oponašali ga.

Zamislimo samo kako bi prošlo stoljeće bilo prazno bez braće Marx, bez Bustera Keatona, bez Chaplina…

U ranim nastupima u Engleskoj (izuzmemo li ono kad je, navodno, na pozornici u četvrtoj ili petoj godini života zamijenio majku – koja je usred pjesme ostala bez glasa pa ju je s pozornice doslovno otjerala razjarena publika), Chaplin – poput Bustera Keatona – pokazuje iznimno akrobatsko umijeće. Naime akrobatika daje određenu sigurnost i čistoću izraza komediji i groteski. Chaplina s Keatonom povezuje gotovo stalna ozbiljnost lica, jer jedan je od apsurda komedije upravo to: što je komičar ozbiljnijega lica, to spontaniji i srdačniji smijeh izaziva. Ti glumci – koji su se smijali veoma rijetko – nasmijavali su naraštaje. Akrobatske kretnje poslije će sve više zamjenjivati njegov jedinstven hod, neka vrsta geganja. No on je u svakom trenu spreman geganje pretvoriti u trčanje, mir u naglost. U preširokim hlačama i odveć usku kaputu, u traljavim prevelikim cipelama, sa štapom, šeširom… Skitnica (1915) – to je sve ono najbolje što je Chaplin znao unijeti u svoje umijeće. Stvorio je sasvim jedinstvenu figuru, koja će ovladati komikom stoljeća.

Zlosretna mladost

Ipak, glumački počeci siromašna dječaka, rođena u južnom predgrađu Londona, koji je prije desete godine života promijenio nekoliko veoma slabo plaćenih i fizički napornih poslova i formalno školovanje završio u trinaestoj godini, u Engleskoj njegova vremena nisu ni mogli biti drugo nego veoma skromni. U ranoj dobi bez oca, koji je nestao ubrzo nakon sinova rođenja, a umro kao alkoholičar kad je Charlieju bilo dvanaest, dobro upoznaje ubožnice i siromaštvo, jer majčina dijagnoza bila je strašna: uznapredovali sifilis. „Njegov je svijet pun policajaca, kojima on daje instinktivan odgovor, naglim bijegom, lošom odlukom, dok bi dlanom o dlan. On je podao, a ponekad i nasilan. Oštećuje privatno vlasništvo, a tu su i male krađe kad ustreba, nema obzira prema autoritetima.“ Kad mu je bilo četrnaest, majka mu je zatvorena u ludnicu. Iste godine istaknuo se u ulozi dječaka poslužnika Billyja u Sherlocku Holmesu u režiji Charlesa Frohmana, ali je uvidio kako mu valja tražiti nešto drugo izvan ozbiljne drame. Burleske iz toga ranog vremena pokazuju kako mu je bliska commedia dell’arte. Godine 1906. u Casey’s Circusu pokazuje goleme glumačke sposobnosti, a kao sedamnaestogodišnjak već je poznat kao vrhunski komičar. U okvirima Karno’s London Comedians odlazi na turneju po SAD-u, a zanimljivo je da je u istom glumačkom izboru bio i Stan Laurel (poznat iz dvojca Laurel and Hardy).

Ni pola godine nakon druge turneje po SAD-u dobiva poziv od New York Motion Picture Company, što je za mladoga nadarenog glumca značilo ulazak u novi život. Od tada Chaplin postaje najgledanijom osobom nijemoga filma. U već spomenutom radu James Hoberman naglašava kako bi netko u najvećoj svjetskoj filmskoj zvijezdi – da je Chaplina sreo na ulicama New Yorka – teško mogao prepoznati nekadašnjeg londonskog skitnicu, uličnog bjegunca pred policijom, no treba naglasiti da je mnogo toga iz mladenačkih mješavina glume i dogodovština, naučenih životom na ulici, Chaplin poslije unio u neke od svojih najuspješnijih filmova. Sigmund Freud, koji je u više navrata pisao o humoru, napominje 1931. u pismu prijateljici Yvetti Guilbert: „Zadnjih par dana Chaplin je bio u Beču… Bez sumnje velik umjetnik: on sigurno predstavlja jednu te istu osobu, slabašna, siromašna, bespomoćna, nezgrapna mladića za kojega se ipak na kraju sve okrene na dobro. Mislite da za tu ulogu on treba zaboraviti vlastiti ego? Naprotiv, on uvijek glumi sama sebe, kakav je bio u svojoj zlosretnoj mladosti. On ne može pobjeći od dojmova i poniženja prošlih vremena svojeg života.“ Sam će Chaplin u memoarima Moja autobiografija istaknuti da mu nitko ne bi vjerovao kad bi naveo sve poteškoće i poniženja kroz koja je njegova mlada majka prolazila pa kaže: „Prosuđivati moral naše obitelji općim mjerilima bilo bi isto tako pogrešno kao kad bismo stavljali toplomjer u vrelu vodu.“

Iskonsko ljudski

Iz New Yorka Chaplin odlazi u Hollywood, u „glavni grad filmske industrije“, u „tvornicu snova“, a ujedno i tvornicu ogovaranja, zavisti i koječega drugoga. Tu proučava različite aspekte režiranja i pripremanja filma te filmsku glazbu. Tu je naišao na suradnika od kojega je mnogo naučio, a ujedno dobio punu slobodu filmskog stvaranja. Bio je to po mnogočemu filmski inovator, Kanađanin Mack Sennett. Ubrzo je Chaplin zavolio „pokretne slike“ i na stanovit način stekao, bolje rečeno definitivno stvorio svoj izgled. Hollywood je za Chaplina bio nedvojbeno plodno stvaralačko razdoblje, gdje je glumio u nijemim filmovima i režirao neke od njih neobičnom brzinom. Kao 26-godišnjak bio je najbolje plaćen glumac na svijetu. Zanimljivo je ipak da su ga neki kritičari počeli uzimati kao ozbiljna filmskog umjetnika tek kad je dovršio deseti film pod naslovom Banka (1915) u okrilju Essanay Film Manufacturing Company, osnovane 1907.

Iz Los Angelesa Chaplin odlazi u Chicago, u glavnu podružnicu kompanije Essanay, no Hollywoodu će i poslije dati vrijedan doprinos. Tu mu se pridružuju glumci kao Leo White, Billy Armstrong, Bud Jamison i Paddy McGuire, a najvažnija od svih svakako je Edna Purviance, koja će s njim surađivati od 1915. do 1923, a i nakon filmske suradnje ostati s njim doživotno u vezi.

Kao filmski redatelj Chaplin je doživio prvi uspjeh filmom Zatečen na kiši 1914, nakon čega je producirao, i u njima glumio, mnogo nijemih filmova. I danas je užitak pogledati vrhunske filmske stilizacije tih nijemih filmova kao što su Šampion. Pustolov, Vatrogasac… Prave su burleske Zubar, Lijek, Cirkus te već spomenuti film Banka, dok je Šampion osobito stilizirana uspješnica.

Jedan od najvažnijih filmova iz ranije američke faze jest Chaplinov film Mališan (1921). Kao što naglašava poznati književnik Francis Hackett, tu veliki filmski umjetnik spretno spaja – zapravo dovodi u gotovo savršen sklad – patos i vulgarnost. „Film sažima ono emocionalno bitno“. Najprije Chaplin nastoji odbiti od sebe tog mališana (glumi ga Jackie Coogan), ali se tu razvija pred očima gledatelja ono i onakvo prijateljstvo u kojem se ni u jednom trenutku ne gubi ono bitno: rekli bismo ono gdje je u dubini psihe ugrađeno, a i skriveno, ono temeljno ljudsko. Gledatelj stalno naslućuje sretan završetak, kako će se majka koja je najprije odbacila dijete na koncu sretno sastati s onim kojega je tražila… Film je spojnice tragičnog i komičnog. U tragičnom je uvijek nešto nedovršeno, nešto neusklađeno, gdje je često izvorište suza i smijeha. U (barem zamislivim) savršeno zdravim međuljudskim odnosima ne bi bilo ničega potresnoga, ni tragičnoga, ali ni komičnoga.

Koncem dvadesetih godina prošlog stoljeća vrijeme nijemih filmova smatralo se završenim, no Chaplin je – kao i Antonin Artaud na svoj način – bio protiv govornog filma. Film se rodio u mimici, govoru tijela, nepresušnu izvorištu umjetničkog izraza, a lice je svojevrstan čist papir na koji se upisuju grimase, ta zapravo najzanosnija komunikacija.

Svojim je prvim nijemim filmovima Chaplin oduševljavao mase gledatelja. Otkako se 1915. pridružio kompaniji Essanay u svojim je filmovima glumio, režirao ih i producirao i svakim se novim filmom umjetnički obogaćivao. Na svom prvom dugometražnom filmu Parižanka radio je 1922/23. godine i to je prvi njegov veći filmski neuspjeh, koji pokazuje slabe strane zamjenjivanja komike zamršenom dramatičnošću. Mnogo je uspješniji i više čaplinovski bio film Svjetla grada (1931) gdje je uz Chaplina došla do izražaja i gluma slijepe djevojke Virginije Cherrill. Nakon tih dvaju filmova ubrzo dolazi Zlatna groznica (1925), kao neki zbroj najboljega Chaplina. Sam će Chaplin mnogo kasnije izjaviti da mu je prizor glodanja cipele u tom filmu najdraži njegov filmski prizor. Desetak godina poslije sličan će se uspjeh ponoviti filmom Moderna vremena (1936) s veoma naglašenim antikapitalističkim idejama, zorno pokazujući kako tehnika i rad gdje se sve svodi na profit i proizvodnju ubijaju ljudskost u čovjeku. No to je postignuto vrsnom glumom, a iako se film na prvi pogled činio anakroničnim (bez dijaloga) on na neki način pokazuje Chaplinov prijelaz na govorni film, tj. prijelaz prema filmovima kao što su Veliki diktator (1940), Gospodin Verdoux (1947) , Svjetla pozornice (1952), Kralj u New Yorku (1957) te Grofica iz Hong Konga (1967). Film Svjetla pozornice poznat je i po tome što se u njemu, među inima, pojavljuje Buster Keaton.

Izuzmemo li Velikog diktatora, i to iz sasvim posebnih razloga, desetak filmova nastalih od 1936. pa do umjetnikove smrti teško da može privući pozornost današnjega gledatelja. Je li Chaplin – kako misle neki – drugom polovicom tridesetih godina prolazio kroz veću stvaralačku krizu, ili su tomu veoma mnogo pridonijele političke prilike i obiteljske poteškoće, teško je reći, ali bilo bi razložno pomišljati da se radilo o jednom i drugom.

Hitler i Chaplin

Godine 1940. Chaplin izlazi s filmom Veliki diktator, u kojem podvrgava satiri njemačkoga kancelara Adolfa Hitlera. Taj film značio je i za umjetnikov život i za filmsko stvaralaštvo veliku i neugodnu prekretnicu. Bez obzira na inovativnost i visoke kvalitete filma, parodija Hitlera izazvala je bijes mnogih, i to ne samo Hitlerovih pobornika. Prema glavnim filmskim ljudima, predstavnicima velikih filmskih kompanija, posao umjetnika nije bio miješati se u politiku, a posebno ne u politiku strane zemlje. Neki su čak (o da, bilo ih je podosta i među američkim umjetnicima i intelektualcima) smatrali da je Hitler zaveo primjeran red i mir (tada još njegova zlodjela nisu u punom smislu došla na vidjelo). No svakako najvažniji je razlog bilo izbjegavanje štete u poslovanju s golemim njemačkim tržištem.

Hitler je poznavao Chaplinove filmove, a Chaplin je već 1931, prigodom boravka u Berlinu, spoznao da mora snimiti satirični film o tom tiraninu. Stvari su se događale veoma izravno. Kad je Hitler upitao Chaplina je li Židov, Chaplin je u svom stilu odgovorio kako nije imao tu čast da to bude. Hitler je zatim zabranio Chaplinove filmove, a Chaplin je od sebe odmaknuo lik Skitnice i odlučio, bez obzira na sve moguće rizike, ismijati Hitlera i nacizam. Zanimljive su tu neke podudarnosti. Chaplin je bio samo četiri dana stariji od Hitlera (a nadživio ga je trideset i dvije godine!). Obojica su imali teško djetinjstvo u jedva podnošljivim okolnostima, bili su na prvi pogled obojica prepoznatljivi po izbrijanom brku. Ipak su – kako se često naglašavalo – glavne razlike u tome što je Chaplin svojom glumom nasmijavao milijune bez obzira na nacionalnu, vjersku ili rasnu pripadnost, dok je Hitler milijune tjerao u plač nastranom rasističkom politikom.

U govornom filmu Veliki diktator suprotstavljena su dva lika: progonjeni židovski brijač i diktator Adenoid Hynkel (u kojemu nije teško bilo prepoznati diktatora Hitlera), a obojicu je glumio Chaplin. Nakon mnogih zanimljivih zapleta, Brijač, krivo shvaćan zbog velike sličnosti s diktatorom, ili sam diktator – najprije sramežljivo, a onda hrabro – održi čuveni završni govor, s pozivom na odbacivanje lažnih obećanja diktatorâ koji oslobađaju sebe, ali ne i narod, s pozivom na ujedinjenje svih ljudi u ravnopravnosti, slobodi, dobroti, blagosti i prosperitetu. Naravno, tu je i nada da će ga čuti njegova ljubljena Hannah (glumi je Paulette Goddard), što se na koncu i događa.

Tragična komika

Filmsko udaljavanje od lika Skitnice i „stvaranja drame“, nisu u kritici naišli na razumijevanje. K tomu su Chaplinovi protivnici od glumčeva odnosa s Joan Barry stvorili dotad neviđenu aferu pa iako je krvna analiza pokazala da Chaplin nije otac djeteta za koje ga je Joan Barry optuživala, Chaplin je osuđen, dobio je izgon iz SAD-a. Chaplin je čitava života ismijavao moćnike, među kojima je stekao mnoge protivnike, a jedan od njih bio je direktor FBI-a Edgar J. Hoover. Optužbama se dodavalo još mnogo toga, a posebno „pripadništvo komunističkoj stranci“, kojoj Chaplin zaista nikada nije pripadao, kao i činjenicu što Chaplin nije nikada zatražio američko državljanstvo. Naposljetku s četvrtom suprugom Ounom O’Neill, kćerkom glasovitoga dramatičara Eugenea O’Neilla, s kojom je ostao do smrti i s kojom je imao osmero djece, odlazi 1952. u Švicarsku, nastanjuje se na romantičnoj obali Lemanskog jezera u mjestu Corsier-sur-Vevey. Prema svjedočenju Lilian Ross: „Nakon dolaska u Švicarsku, nastavio je uživati u izigravanju turističkog vodiča u Lausanni, Ženevi ili u Veveyju, mjestu blizu svoje kuće, pokazujući gdje su živjeli, radili i jeli Byron i Shelley.“ Iako je Veliki diktator pet puta nominiran za Oscar, nagrada je odgađana za buduća vremena.

Kao odgovor na postupak američkih vlasti, svoju gorčinu Chaplin je izrazio u filmu Kralj u New Yorku, gdje je prognani kralj sam Chaplin, koji traži azil u SAD-u. Film je prikazan u Sjedinjenim Državama tek 1973, a godinu prije, 1972, veliki umjetnik pozvan je u SAD da primi počasno priznanje za golem životni doprinos filmu.

Gledasmo ga tako u kolicima dok je iz prikrajka gledao neke isječke iz svojih filmova, obrazi su Kralja komedije bili potpuno mokri od suza, čini se posebno dok je gledao Mališana, nekadašnjega odbačenika, sebe. Ili su ga možda prizori iz Modernih vremena odnosili u prostore daleke otuđenosti, pune tragične komike, odakle nema povratka…

Vinko Grubišić (1943.) hrvatski je
književnik, antologičar i jezikoslovac iz Bosne i Hercegovine.
Živi i radi u Kanadi.